Podvig koji je zahtjevao besprijekornu fizičku ali i psihičku spremu, kompletiran je. Neven Tuševljak je istrčao dionicu od 190 kilometara, Istočno Sarajevo – Bijeljina, u tri etape i sa humanim ciljem: da se prikupe novčana sredstva za liječenje mališana Dimitrija Marinkovića. Mediji su ispratili ovu trku za život koja je bila i Nevenova životna trka, a nas je zanimalo kako je to bilo tokom trčanja, sa kojim izazovima se borio i šta mu je davalo snagu da izdrži.
Krenuo si spreman, sa jasnim ciljem, da li je bilo prepreka u prvoj etapi do Sokoca?
„Prvu etapu sam trčao na svježinu i cilj mi je bio da na Sokolac stignem što prije kako bih imao vremena da se odmorim za drugu, ključnu dionicu do Zvornika. Poštovao sam planirane termine za vodu i magnezijum, voće i vitamine. Do Han Dervente sam išao laganim tempom da bi prva kriza nastupila u Mokrom ali sam je prebrodio. Istakao bih da je ova dionica imala 36 kilometara konstantnog uspona što je izuzetno zahtjevno i iscrpljujuće ali sam uspio”.
Uslijedilo je 100 kilometara do Zvornika.
„Ustao sam u 4 sata ujutro, doručkovao pahuljice jer sam postio, i u 6 sati krenuo sa trčanjem. Minus dva stepena a ja u šorcu. Bilo je sablasno i mračno, samo automobil iz moje pratnje u kojem su bili moji prijatelji Dejan Tešanović i Aleksandar Elčić, i iza mene na nekih pedesetak metara vozilo policije. U tom trenutku sa strane se pojavio čopor pasa koji me je napao ali sam reagovao smireno i na kraju uspio uskočiti u auto. Dodao bih da su me slične scene pratile tokom čitavog puta. Uz to, pratio me je pljusak od Milića do Zvornika a „zaradio” sam i dva nezgodna žulja na nozi”. Stigao sam do Zvornika vidno iscrpljen ali ponosan što sam i dalje ostao u mojoj trci života”.
Ostala je ravničarska etapa do Bijeljine.
„Krenuo sam sa već pomenutim žuljevima s onda se pojavila i bol u lijevom koljenu koja mi je pravila velike probleme pa sam morao svaka tri kilometra masirati. Ali želja da ispunim svoj cilj je bila jača od svega pa sam od 11 kilometara od Janje do Bijeljine istrčao za 58 minuta”.
Kakav je bio doček u Bijeljini?
„Kiša nas je omela ali se ispred Centra za kulturu u Bijeljini ipak okupilo ljudi. Dimitrijeva porodica, moji prijatelji iz Bijeljine, moja sestra, bilo je i ljudi koji su saznali za akciju i novinarske ekipe. Bilo je jako emotivno, plakali su svi, čak i novinari, dok sam ja još bio pod nabojem adrenalina pa sam zadržao suze”.
Tvoj susret sa Dimitrijem, znamo da se ne može opisati riječima, ali da li nam možeš prenijeti dio osjećaja?
„Prišao sam kolicima u kojim je bio, pomilovao ga dok je spavao. A onda se desilo nešto što bih nazvao Božijim darom. Dimitrije je otvorio oči nekih desetak sekundi, blago se osmjehnuo i nastavio spavati. To će mi ostati urezano u sjećanje do kraja života”.
Izavao si dosta pažnje u medijima. Tvoj humani cilj je ostvaren i za svaku pohvalu je, ali šta si još postigao ovom trkom, lično za sebe?
„Prije dvadesetak dana sam istrčao svoj prvi maraton a onda napravio gotovo nevjerovatan podvig. Dokazao sam sebi da mogu i da sam dovoljno jak mentalno. Moja poruka je da bi svako trebao izaći iz zone komfora, pokušati izvući maksimum iz sebe i dostići visoke ciljeve. Ja sam istrčao tešku trku, koja je samo jedna od etapa do Dimitrijevog ozdravljenja”.
Neven nam je rekao da je na njegov račun za sada uplaćeno preko 6000 maraka i da se nada i daljim uplatama koje će biti usmjerene za liječenje malog Dimitrija. A mi, mi smo neizmjerno ponosni na našeg sugrađanina”.