Da je ispravna odluka da ne izvještavamo sa lokalnih futsal turnira, uvijek nam potvrde ,,zvijezde” koje svojim ponašanjem uspiju oskrnaviti sport i samu poentu događaja. Loše suđenje, bespotrebno nervozni igrači, i na kraju tradicionalno guranje pod tepih stvari. Još ako je u pitanju memorijalni turnir, dakle bez novčanih nagrada, to je apsurdnije ,,divljanje” pojedinaca.
Ako ne izvještavamo, to ne znači da ne trebamo otići i pogledati utakmice svojih drugova. Tako je, slučajno ili ne, polufinalna utakmica turnira ,,Boško Vujadin” u sklopu manifestacije ,,Dani Kasindolskog bataljona” bila ta na koju je urednik portala otišao. A bolje da nije. Ne samo da se uvjerio kako ovakve turnire treba izbjegavati u što daljem luku, nego je i svjedočio nekim dobro poznatim licima koji su abnormalno ponašanje podigli na veći nivo.
Duel između ekipa Zlatno Zrno i Kafe Akademija/Sokolovi trebao je biti praznik pikanja lopte. Sa jedne strane futsaleri Minić, Košarac, Elez, nasuprot njih Bjeloš, Arbinja, Dostanić. Naboj i želja za pobjedom su naravno poželjni u ovakvim utakmicama, ali pretjerivanje nije shvatljivo. Bilo je u pojedinim momentima mučno gledati i slušati.
Muke po Tešanoviću
Iako sa ranije dobijenim žutim kartonom, Slobodan Elez je konstantno upućivao psovke arbitru Nikoli Tešanoviću. Ovaj nije reagovao kao onomad kada je bez razmišljanja pokazao crveni karton uredniku, tada predstavniku ekipe, na utakmici Tanga u drugoligaškom Jugu. Trpio je nemušti Nikola (nije se hvatao za međunožje kao, takođe na Tangovoj utakmici Crveni karton za sudiju Tešanovića) pa je dočekao da ga Elez i poslije meča počasti salvama uvreda, kao i Nemanju Jovičića. Možda su se tada premišljali arbitri da izvade karton crvene boje ali je munjevito reagovao Nemanja Vujadin, sin komandanta u čiju čast je turnir ponio ime, i bukvalno preklinjao da poštedi Eleza.
Pošteđen je Elez isključenja ali ne i bruke. Jer, obrukao je sebe (nevažno da li će to shvatiti ili ne), obrukao je Dragana Ostojića, čovjeka koji je pomogao mnogobrojnim sportskim klubovima i za čiju ekipu je nastupio, i na kraju bacio ljagu na turnir i manifestaciju koja evocira uspomene na 99 poginulih pripadnika Kasindolskog bataljona.
Da ne shvatite ovo kao lični animozitet prema Elezu, davno smo napisali sve što smo imali reći o njemu (Nisi ti nama niko, druže Fiko) i sve je to djelima potvrdio – imao je i Minić demonstraciju gestikulacija prema klupi Kasindola i navijačima u finalu. Nismo to gledali, zgadilo nam se i ovo dan prije. ,,Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka” reče mudri Njegoš, čast je izgleda postala rijetka pojava a bruka naša svakodnevnica.
Naslovna fotografija: Dani Kasindolskog bataljona