Revanš utakmica finala Kupa Bosne i Hercegovine, 28. maj 2009. godine. Na poluvremenu bez golova protiv Slobode, i dalje je nekompletna Slavija u zaostatku dva gola sa duela na Tušnju.
Trofej je kraj aut linije, mi sa sjeverne tribine posmatramo ga krajičkom oka i zamišljamo da će pripasti nama. Mada, ne ide sve kako treba.
Put do finala je bio stresan. Penali protiv Čelika, nešto lakši dueli sa Travnikom i Olimpikom, epsko polufinale sa Zrinjskim. U prvom duel sa Slobodom, promamo dva gola iz prekida.
Drugo poluvrijeme, i dalje nema promjena. Optimizam polako jenjava, sve su češće psovke nervoznih navijača. A onda 72. minut i Slavija vodi! Todorović je strijelac. Deset minuta kasnije Spalević trese mrežu za potpuni delirijum na stadionu!
Kreću penali. Ima Stanković šansu da nam obezbjedi trofej – nije precizan. I onda istorija. Lučić skida šut Prodanoviću i kreće slavlje. Pehar je podignut, svi su na terenu. Ostaće zapamćeno da je autor ovih redova (nenamjerno) povrijedio Stankovića prilikom uklizavanja za grupnu fotografiju.
Kup je naš
Slavija je u ovom meču nastupila u sastavu: Lučić, Regoje, Simić, Spalević, Arsenijević, Šešlija, Vuksanović, Kutalija, Stanković, Muskalu, Ćirka.
Čak dvije promjene je Erbez morao izvršiti u prvm poluvremenu: Todorović je ušao umjesto Muskalua, Benović zamijenio Regoju. U finišu meča Zimonjić je ušao umjesto Šešlije.