Kako vrijeme odmiče tako je sve tačnija naša konstatacija da lokalne turnire u futsalu treba zabraniti ili staviti pod okrilje Fudbalskog saveza.
U prvom slučaju zabrana bi spriječila našu bruku sa svađama organizatora i učesnika, puštanja ili nepuštanja pojedinih ekipa, i svih propratnih negativnih pojava, jer „djeca nam se smiju moj Reufe“.
Opcija da Fudbalski savez (barem područni) preuzme odgovornost definisala bi prava i obaveze svih koji na turniru učestvuju. Znala bi se se pravila i sankcije ukoliko bi se ista kršila.
O bezbjednosti da i ne govorimo. Kod nas svako ima svoju istinu i braneći je spreman je na sve. I da prijeti, da psuje, zove i šalje poruke u po noći novinaru koji je napisao ono što je vidjelo pedeset ljudi.
Ne znamo da li je Omladinac namjerno pustio Džokera da stigne i prestigne zaostatak gol razlike od -7. Ne zanima nas. Vjerovaćemo da su demineri toliko jaki a djeca Famosa slaba. I neka turnir u Kasindolu osvoji ko god hoće ili treba osvojiti. Još jednom smo napravili grešku izvještavajući sa seoskih, amaterskih, takmičenja i postali meta za gađanje kojekakvim mišljenjima konstrusanim po ćoškovima stolova pod suncobranima.
Naivno smo vjerovali kako smo duboko zagazili u 21. vijek. Mentalno. A nismo!
Vruće su glave, do jutra će se, valjda, ohladiti. Uz kafu će se premotavati film da li je vrijedilo zbog lopte prekinuti tridesetogodišnja prijateljstva kovana kod kioska na Dobrinji IV, kada smo svi bili pod jednom zastavom (stariji će se sjetiti makljaže sa Manijacima).
Autora ovih redova je sramota što je sinoć morao uzvratiti psovkama, razgovarati sa policijom zbog najave dolaska „na vrata”. Sramota je svih nas koji kao papagaji ponavljamo da je ovo naš zajednički grad. Niti je grad niti smo mi građani! Sve dok se ponašamo ovako nakaradno.
I oprostite na ovolikim izlivima gorčine, svi znamo da se ništa neće promijeniti. Ali, čisto da čovjek izbaci iz sebe svu razočaranost u društvo u kojem živimo.