Vratiću vas za trenutak u neka sjetnija vremena kojih se moja genaracija prisjeća sa nostalgijom i ugodnom melanholijom. Sjećam se i danas dobro tog 13. avgusta 2011. godine i vrelog rogatičkog ljeta, kada su samo puki entuzijasti izlazili vani preko dana. Toliko je tih dana bilo vruće da se asfalt topio pod nogama, a rogatičko sunce toliko je pržilo da smo imali osjećaj da se nalazimo u pustinjama Arizone.
Međutim, život nije stajao u Rogatici, naprotiv, bilo je to pretpreobraženjsko doba, vrijeme pred slavu opštine, čija je proslava tih godina važila za jedan od onih događaja koje ne smijete propustiti…. skoro pa Exit u Republici Srpkoj. Obilježavanju slave prethodio je turnir u basketu, a ta era bila je obilježena nadolazećim talentima iz ove opštine, prije svih rogatičkom braćom Lavrinovič – Stefanom i Nemanjom Okiljević.
Nemanja Okiljević
Željno iščekujući početak takmičarskog dijela turnira, koji se odigravao u večernjim časova, nas nekolicina, jednostavno nije imala srpljenja, pa smo i to vrelo popodne provodili na terenu sportskog kompleksa „Mikijevo“ (nikad nisam saznao da li je ovo zvanični ili kolokvijalni naziv uvijek duhovitih Rogatičana). Kako je tinejdžerima uvijek dosadno, a višak energije i pameti je sveprisutan, odlučili smo da odigramo tada popularnu igru „Amerikanaca“ ili jednostavnije „Amera“.
Ukratko ću da podsjetim ljubitelje kraljice igara na pravila igre. Takmičari naizmjenično šutiraju slobodna bacanja dok god jedan „ne ispiše“ drugoga. Jedan takmičar šutira slobodna bacanja, a drugi čeka loptu ispod koša. Ispisivanje podrazumijeva da ovaj ispod koša postigne pogodak iz skoka u momentu kada šuter promaši slobodno bacanje. Konačan rezultat je stvar dogovora, ali mi smo obično igrali do 21, s tim da se 11. i 21. koš moraju postići takozvanim „horogom“, odnosno šutem zvanim „nebeska udica“. „Ameri“ se mogu igrati i u parovima.
Sudbina je odlučila da prvi rivali u igri budu autor ovih redova i jedan od najboljih izdanaka rogatičke košarke Nemanja Okiljević, a, takođe, htjela je da na liniju penala prvo stane moja malenkost. Ostalo je istorija… Dok sam nonšalantno i elegantno postizao jedan koš za drugim, Nemanja je dodavao loptu i pomalo nestrpljivo iščekivao promašaj i priliku da me „ispiše“. Išlo je 1:0, 2:0, 3:0… u Rogatici se u tom momentu čuo samo zvuk mrežice na „Mikijevom“ i huk Nerićevog roštilja koji se pripremao za nadolazeće goste u večernjim satima. Nastavio sam 8:0, 9:0, 10:0… i došao je red na „horog“, a tada se moj prijatelj Nemanja vragolasto nasmijao očekujući moj promašaj, jer ovakav šut nije spadao u red laganih. Usput mi je i dobacio nešto, kako bi mi poljuljao samopouzdanje i narušio koncentraciju. Međutim, nisam se obazirao na to, već sam ‘ladno, karimabuldžabarovski pocijepao mrežicu. Ista priča i kasnije, 13:0, 14:0, 15:0… pa onda 18:0, 19:0, 20:0, pa dolazi i novi „horog“. Sada već vidno iznervirana vedeta tadašnje rogatičke „Mladosti“ zna da je u pitanju košarkaška čast i čini sve kako bi me izbacio iz takta i dočekao moj promašaj. Ali… opšte je poznato da momak koji je stajao na liniji penala, od pionirske selekcije nije promašio slobodno bacanje. Košarkaški bogovi su htjeli da i ovaj drugi „horog“ uđe bez problema i da igra „Amerikanaca“ bude okončana uz moj stoprocentan šut i bez prilike da Okiljević stane na liniju bacanja. Džentlmenski sam mu ponudio priliku da me pokuša stići šutiranjem ili eventualni revanš, ali nije Nemanja nikada bio sujetna razmažena zvijezda…
Naravno, kao veliki čovjek i sportista Nemanja me pitao čime može da me počasti kao apsolutnog pobjednika i dogovor je bio da odemo na sladoled u tada čuvenu slastičarnu „Orhijeda“ u rogatičkoj opštini.
Bilo je to i doba kada je društvena mreša fejsbuk postajala sve popularnija na našim prostorima i kada smo sve naše dogodovštine bilježili upravo ovdje. Tako je, kao svjedok istorije, ostala zapisana i ova mala pobjeda za čovječanstvo, ali velika za mene.
Suvišno je trošiti riječi o Okiljeviću i njegovim košarkaškim mogućnostima, kao i svemu što je napravio u dosadašnjem dijelu karijere, ali svakako je zanimljivo prisjetiti se ovakvih i sličnih događaja.
I danas se sa elegijom prisjećamo Nemanja i ja tih bezbrižnih dana od prije nešto više od 12 godina. Prisjećamo se i sjajnih mečeva na rogatičkom turniru u basketu koji je tih godina počinjao svoj put, a prisjećamo se i dobrih provoda u Amadeusu, jeftinih ćevapa kod Nerića, malog točenog od 1 KM i svih ostalih rogatičkih dogodovština.
Smatram da je ovo prisjećanje idealan način da najavimo i duel KK „Jahorina“ Pale protiv KK „Rogatica“ koji će biti odigran u subotu do 18.00 časova u Rogatici. Da li će Nemanji zadrhtati ruka protiv svog nekadašnjeg kluba i prve košarkaške ljubavi, ostaje nam da vidimo.