Koliko para, toliko muzike. Baš ovim riječima se može opisati futsal u Istočnom Sarajevu (izuzimajući Željeznicu) koji i pored entuzijazma polako klizi ka prosječnosti. Skromni budžeti dovoljni su (ako su i to) za plaćanje harača sudijama i opremu, gotovo su nezamislive plate igračima, bar ne one zvanične. Rezultati naših klubova su zato nedovoljni za iskorak više, iako imamo kvalitetnih futsalera, razbacanih po klubovima bez adekvatne podrške ili u federalnim klubovima. Jasne zainteresovanosti grada i opština prema ovom sportu nema, a mogao bi se napraviti makar jedan, ali vrijedan, klub.
Željeznicu izuzimamo iz ovog osvrta jer ima solidan budžet za naše uslove (spominje se cifra oko 40000 KM) i u mogućnosti je angažovati adekvatna pojačanja za Prvu ligu, Jusić i Čovrk na primjer. Rezultati i dalje ne prate ulaganja pa su Trnovljaci u aktuelnom prvenstvu na četvrtoj poziciji sa 10 osvojenih bodova iz 7 odigranih kola.
Prva liga
Ona bolnija priča je u drugoligaškom Jugu. Klubovi iz hercegovačkog područnog saveza drže tri prve pozicije (Akademac, Zahumlje i Kalinovik) i najbliži su učešću u baražu. Tango, Jahorina i Glasinac se međusobno glođu, pretvaraju u lokalne ekipe za turnire i mogu samo čežnjivo gledati ka vrhu.
Jahorina je na petoj poziciji sa 19 bodova. Prošlosezonski učesnik baraža ima Košarca, Trbu i Maljukana, nedostaje im kontinuitet kompletnog igračkog kadra koji bi poboljšao rezultate. Kada je politika u pitanju, i tu su bili na „pogrešnoj” strani kolovoza.
Tango je šesti sa 15 bodova. Lažna slika prošlogodišnjih igara obila im se u glavu i gurnula ih u sredinu. Milošević je otišao u Željezničar, Pušara se bori sa „unutrašnjim” denonima, Šehovac tek nadolazi.
Glasinac je u najgoroj situaciji sa tek jednom pobjedom i sa 3 boda. Smjena generacija potpuno ih je poremetila i dok djeca ne porastu moraće žrtvovati rezultate kako bi stvorili ekipu.
Druga liga, Jug
Jokić, Ikonić i Deblnogić su u GFC Sarajevo… e sad zamislite sve pobrojane i nespomenute (uz teatralnog Eleza i Bjelicu iz Trnova), i napregnite se da zamislite nekog iz grada da ima želju napraviti klub koji bi mogao igrati Pemijer ligu. Nije nemoguće, teoretski.
Te želje, izgleda i namjere, nema i ostaje nam samo da svjedočimo koliko će živaca Čampara, Dobrilović i ostali treneri imati da u svojim radionicama prave nove igrače. I koliko će igrači imati želje za futsalom. Ne odiše optimizmom, zar ne?