Poslije prošlogodišnjeg četvrtog mjesta u Prvoj ligi, očekivali smo, ako ne bolju, onda bar istu Slaviju. Dobili smo anemični tim koji se muči kući i koji je rado viđen gost. Već isprobane metode „šoka” sa nuđenjem ostavke trenera su prevaziđena stvar, traži se konkretno rješenje za nekadašnje veliko ime BH fudbala. Do tada, neko će već pisati ružičaste tekstove o klubu iz Jovana Raškovića, mada je realnost više nego tužna.
Sačuvana je većina tima, Asentić, Bogučanin i Đerić, ionako nisu bili u prvom planu. Iskusni Karić trebao je (a nije) biti prevaga na sredini, i nadomjestiti odličnog Kaljića. Križevac je donekle opravdao epitet talenta, Šupuk i Radaković nisu pokazali previše. Golmanska pozicija je ostala rak rana (čujemo, grozničavo se traži novi čuvar mreže), a nedostaje i Simić u stručnom štabu koji je znao doprijeti do igrača.
Ne ide dobro
Slavija je u Čiči odigrala osam mečeva, pet puta je slavila, dva puta igrala neriješeno i doživjela jedan poraz. Nisu ni pobjede stizale lako. Osim petarde protiv Borca, patili su se Sokolovi sa većinom protivnika, Modriča je pala autogolom, Leotar sa penala. BSK Je dominantno prošetao Istočnim Sarajevom, a bod u sudijskoj nadoknadi protiv Željezničara je donekle našminkao izmoreno lice Slavije.
U gostima je slika kud i kamo groznija. Na devet mečeva Slavija je osvojila samo dva boda i postigla isto toliko golova. Na osam utakmica igrači u plavo-bijelim dresovima nisu zatresli mrežu. Bilo je tu i saopštenja o lošem suđenju, što je još jedan dokaz da Slavija gubi autoritet koji je nekada imala.
„Biće bolje, neko viče”
Ne sumnjamo da će se Sokolovi u nastavku sezone izvući iz krize i poboljšati poziciju na tabeli. Neće to biti prošlogodišnji uspjeh, više sredina tabele. Plašimo se da nam opet ne kažu kako je to dobar rezultat i da se ponovo ništa ne promjeni. Ova klub zaslužuje mnogo više.