Dobili su Sokolovi meč protiv Višegrada snagom kolektiva i vjerom u sebe da mogu istrajati do zadnjeg zvuka sirene.
Svoj doprinos slatkoj pobjedi nad rivalom rukometnog istoka dali su svi. Od trojca na golu, preko Pavlovića koji je vezao redove (par puta zaigrao i užičko kolo, valjda zbog blizine tog grada), Beribake sa haubičkim projektilima, Raonića sa rvanjem na šest metara…
Ipak, jedno ime se izdvaja: Nikola Jelisić. Bio je konstantna prijetnja ekipi Višegrada koja nije imala rješenje za njega.
Otrov se drži u malim bocama. Nikola se fantastično prilagodio toj izreci pa je nedostatak visine iskoristio za manevre između odbrambenih igrača i rešetanje mreže. Promjene pravca kretanja, hrabrost da preuzme odgovornost, britki šutevi (njegova poslastica da gađa pod prečku prilično nam je podigla krvni pritisak) i presing poput osice, sve je to Slaviji poklonio ovaj momak pristigao iz Brčkog.
Porijeklom je sa Nišićke visoravni pa nam u šali kaže da je zbog toga naslijedio gen „divljine”. Ali zaista, djeluje kao Tasmanijski đavo koji ne odustaje i svojom energijom diže adrenalin ekipi. Svaki gol proslavlja euforično, iskrena emocija.
Dobili smo izuzetno desno krilo, dobili smo još uvijek školarca koji je zalog za budućnost Slavije. Posjeduje brzinu i evidentan kvalitet a i nije loš dečko. Ovo zadnje je šala naravno.