Da čovjek ostane imun na sve što se događa sa Fudbalskim klubom Slavija, potrebno je sedam provedenih godina u budističkom hramu na Tibetu i istančana vještina samokontrole. Previše se taloga nakupilo od ispijanja gorke kafe i zurenja u prazno, zato je „pranje suđa” prijeko potrebno ako uopšte postoji interes za nekadašnju instituciju Istočnog Sarajeva.
Jučerašnji poraz od Laktaša i strmoglavi pad na poziciju tik iznad zone ispadanja plod je, da budemo surovo iskreni, loše igre protiv kvalitetnog protivnika. Nisu Sokolovi bili „u elementu” i to se vidjelo od samog starta, epilog i nije mogao biti drugačiji od onog krajnjeg na semaforu koji je glasio 2:3. Najlakše bi bilo krivicu pripisati Gojkoviću zbog skrivljenog penala, Mediću zbog greške kod drugog gola, Bešireviću zbog crvenog kartona, treneru Staniću zbog postave i sistema… problem je kompleksniji.
Mnogi su bili iznenađeni i revoltirani odlukama arbitra Panića da domaćinu svira dva penala i crveni karton. Kao da nisu svjesni kako Slavija ne igra beton ligu gdje je „kec” i sudijsko protažiranje sastavni dio ponašanja svih aktera. Pa i ako se u Prvoj ligi „naginje” ka domaćinu, da li se iko zamislio i došao do zaključka kako je Slavija izgubila uticaj u svijetu fubala? Racio nalaže da je to veoma bitan faktor odnosa prema klubu iz Istočnog Sarajeva i da se, što prije to bolje, manemo stare slave i zasučemo rukave kako bi se adaptirali na neke nove tokove u fudbalu. A stara slava i spominjanje izbacivanja Alborga, kao onomad kada su se Zvezdaši prisjećali Barija u trenucima kada im gase struju i vodu na stadionu, dokaz je da klub ne živi u realnom vremenu. Stoji i to da nama ne zavrću osigurače i ventile ali da je Stara dama već duže vrijeme u stagnaciji, ako ne i u padu, to je fakat! A zašto?
Politika koju vode pojednci u klubu da po svaku cijenu sačuvaju svoj sitni interes ili poziciju, bilo zbog toga što ništa drugo ne bi znali raditi ili su debelo zabrljali na prethodnim poslovima, sebično zatvaraju gvozdena vrata svima koji imaju ideju, ili kritiku. Zato se i desi situacija da se iskonstruisanom aferom otjera Bokić, a on u ovoj sezoni (posebno u prvom dijelu prvenstva) eksplodira i postane jedan od najboljih igrača lige. Isti ti prave liste podobnih novinara, etiketiraju ljude da „nisu dobri sa njima” bez objašnjenja da li sami sebi persiraju ili neovlašteno govore u ime kluba. Takvi su nelegalno i nelegitimno pisali saopštenje protiv našeg portala zaobilazeći predsjednika i upravni odbor. A to nije ni teško jer to tijelo inako formalno postoji.
Ponosimo se našom djecom, a onda u igru uđe mlađani Timotija i doživi salvu uvreda sa tribina. Od pojedinaca doduše, ali to ne abolira ostatak publike (ne navijača, jer oni svakako bojkotuju utakmice Slavije) da nijemo posmatra takve stvari. A tribina je ogledalo stanja jednog kluba, u ovom slučaju odraz je više nego razočaravajući.
Šta je činiti (o Bože, koliko puta smo ovo pisali) za spas Slavije? Možda primjeniti silno spominjanje demokratije pa organizovati neku vrstu sabora koji bi okupio sve nekadašnje igrače, trenere i navijače Slavije. Dvije glave su pametnije od jedne pa bi zasigurno neko imao ideju i plan kako spasiti posrnulu Madonu. Jer čekajući da neko drugi riješi probleme i čuvajući svoje kanabe, zov druge lige je preglasan.
Ne bi bila tragedija ni da Slavija ispadne iz lige, dešavalo se to i mnogo većim i slavnijim klubovima. Tragedija bi bila da se ništa ne uradi oko reorganizacije kluba u svim segmentima. Potreban je klasični restart i čišćenje od dna do vrha. Angažovanje ljudi koji pored želje posjeduju i sposobnost, pa da se Slavija konačno pomakne iz mulja u kojem se već odavno bezuspješno i bespomoćno batrga.