Jutarnje kafe su izrodile mnoge ideje, neke toliko genijalne da se mogu mjeriti sa raspravama filozofa u antičkoj Grčkoj do podizanja revolucija. Jedna od njih je možda naizgled daleko od gore navedenih za ostatak svijeta, ali je ostala upisana u istoriju našeg grada i Fudbalskog kluba Slavija.
Dok je „Bog hodao po zemlji”, u BB-u na Dobrinji 4, tadašnjem centru vasione, kofein je uticao i na moždane ćelije nekolicine ljubitelja plavo-bijelih dresova. Bio je 4. jun 2006. godine i u, tada mrskoj, Modriči se igralo finale kupa Republike Srpske. Slavija se protiv Rudara iz Prijedora borila za pehar, ali organizovanog putovanja navijača nije bilo. „Hoćemo-nećemo” diskusija prevagnula je ka pozitivnom odgovoru pa je bijeli Golf dvojka povezao petoricu „izletnika” na putešestvije ka gradu zbog kojeg smo još osjećali bol od policijskih palica na antologijskoj utakmici u borbi za Premijer ligu.
Par godina ranije
Duke, Mića, Sale, Dadan i Kula spakovali su transparente i spremili grla za bodrenje kluba. Na stadionu su ih sačekali još i Dinko sa rođakom iz Banja Luke koji je naprasno postao dio Sokolova. Osim začuđene publike „stekli su se uslovi da igra počne” i trud da se glas čuje nije izostao.
Utakmica je bila zanimljva, a Slavija je došla do prednosti u 17. minutu golom Bjelice. Trčao je tada do tribine ka navijačima, mnogo godina kasnije gajiće sasvim drugačije emocije prema nekima sa kojima je proslavljao pogodak. Rudar osam minuta kasnije izjednačava sa bijele tačke ali plavo-bijeli u posljednjem minutu prvog poluvremena ponovo vode, strijelac je Đerić.
Prijedorčani su još jednom izjednačili u 56. minutu ali pobjedu Slaviji i trofej kupa donosi Doktor Vuksanović sa penala u 73. minutu. Slavilo se sa igračima, dijelili su se dresovi (ne baš svima jer je predsjednik Kulina naknadno donio dres Grubačića autoru ovog teksta), ali tada još nije bilo pametnih telefona pa nije ostalo mnogo slika. Ova jedna ali vrijedna, ostaće kao uspomena na vrijeme kada je fudbal donosio mnogo sreće i zadovoljstva u našem gradu.