Kada se ozbiljno igralo fudbala na Mladičkom polju,njega smo zvali baš ako nas fali. Još uvijek dječak, nije pretjerano pokazivao znanje sa loptom ali je u tišini koristio šansu da zaigra sa starijom rajom. Srđan Milošević je kasnije pokupio dosta fora i fazona futsala, i korpulentnošću se kompletirao kao više nego pristojan pivot.
Dok je Tango tavorio u drugoligaškom Jugu, bez nade da će se odlijepiti od beton lige, Milošević je bio lojalan klubu i odbijao je ponude gradskih rivala. Doduše, nije odbijao pasulj sa koljenicom i razne vrste pita pa je dobio na kilaži, a kasnije i zdravstvene probleme zbog kojih je morao čak i na bolničko liječenje.
Ukazala mu se i prilika u premijerligašu Željezničaru, ubrao je neke minute i to je to. Sada ga viđamo po turnirima gdje na momente bljesne i nagna nas na razmišljanje kako je mogao mnogo više. Dakle, Srđana Miloševića stavljamo u rubiriku ,,Šteta, mogao je više”.