„Treba izbušiti sve lopte” reče onomad Nermin Bašić, bivši trener Željezničara. Možda je tako i najbolje jer u ovoj našoj ukletoj kotlini fudbal sve više donosi nemir umjesto zadovoljstva. Taman smo preživjeli dramu sa borbom za opstanak Slavije i Romanije, a već stižu novi zapleti, ovog puta sa najmlađim selekcijama. Ideja o reorganizaciji omladinskog pogona FK Slavija u težnji za poboljšanjem kvaliteta i rezultata sama po sebi je dobra, metode kojima se to želi postići već izazivaju potrese.
Novi čovjek u FK Slavija koji se polako ali sigurno infiltrirao u klub, Predrag Simeunović, odustao je od angažmana u seniorskom timu i okrenuo se omladinskom pogonu. Jedan od prioritetnih ciljeva mu je ponovno aktiviranje škole fudbala, i kako saznajemo iz naših izvora, nezadovoljan je načinom rada i kvalitetom dječaka u Tangu i Tempu. Da li u zanosu, spominjao je i gašenje ove dvije škole od strane Slavije.
Ne treba trčati pred rudu, već trezveno razmisliti. Koliko je igrača Slavije poniklo u ovim školama i koliko njih trenutno nastupa u seniorskom timu? Zašto Vučinić, Avdalović, Tomić nisu dovoljno dobri? Rončević za koga je uzeto obeštećenje ili Hrkalo koji je briljirao prethodnu sezonu? Ili pak momci koji tek trebaju konkurisati za prvi tim? Mišjenja smo da je ovakav pristup pogrešan i da se lopta, ako je već ne bušimo, bar spusti na zemlju.
Tango i Tempo su dječake i djevojčice naučili prvim fudbalskim koracima i po pravilu ih prosljeđivali Slaviji. Gard Simeunovića (ako je samo njegov) može izazvati revolt pa usmjeriti ove dvije škole, na primjer da se preregistruju u klubove i zadrže igrače do punoljestva. Ili da ih usmjere u neki drugi klub.
Ostaje nam se nadati da je ovo samo jedan u nizu gafova iz tabora plavo-bijelih i da će se naći (a mora se naći) zajednički jezik. Zbog dječaka, zbog fudbala, zbog jedinstva u našem malom mjestu. Dosta nam je svakako nesrećnih političkih podjela, lopta nam je do sada bila zajednička strast. I mora biti i dalje.