Gorak ukus poslije nečega što je trebao biti spektakl. Utučena masa izlazila je iz dvorane razočarana u nemoć svog tima, čuo se i poneki ljutiti komentar parajući noć. Svi su isto mislili, samo su neki ispustili krik.
Nije ovo prvi ni posljednji poraz Slavije. Sport nekada izazove erupciju zadovoljstva, nekada tugu, lopta je okrugla i sve zavisi na koju stranu padne. A sinoć je padala daleko od koša kada je Slavija u pitanju.
Manje bijes, više nevjerica pri očajno lošim šutevima momaka u nebesko-plavim dresovima. Često je lopta bila kratka i niije stizala ni do obruča. Dvije trojke iz 24 pokušaja je premalo za premijerligaša. Kapiten nula od šest pod košem.
Kolega Marko Lazarević u Radio magazinu SportEast neposredno pred utakmicu reče kako je Slaviji potreban timski duh i vjera u sebe. Od toga nismo vidjeli gotovo ništa! Izuzev srčanosti Eleza i povremeno Marana (koji je sve dobro po pravilu brzo uprskao) potpuno rasulo u igri. Četvorica Amerikanaca su izgleda samo dekor u ekipi, i ako je tačna informacija da im je plata 300 evra, i to je previše za prikazano.
Opomena za naš tim da se što prije konsoliduje i napravi promjene u pristupu igri. Sledeći izazov je Sloboda koja se pojačala i srušila Široki na gostovanju. Prošle sezone su nas u Tuzli dobili sa 47 poena razlike. Oprez!