Kada je tokom prošle sezone preuzeo Romaniju i započeo prvi samostalni trenerski posao, Jadranko Bogićević je donekle unio novi dah u paljanski klub i sopstvenom filozofijom fudbala započeo proces stvaranja, kako respektabilne ekipe tako i svoje karijere. Uspio je sačuvati Vučicu u ligi, a onda u jesenjem dijelu tek završenog prvenstva ponudio fudbalskoj javnosti jednu neustrašivu Romaniju koja je odolijevala svima. Bila bi to veoma lijepa priča, sportska i životna, da nije došlo kobno proljeće.
A visibabe nažalost nisu bile vijesnici nastavka uspješnih rezultata Romanije. Bodovna zaliha, opuštenost, eksperimentisanje sa timom (ma koliko se Bogi ljutio na ovakve riječi), gurnule su ekipu i seriju poraza i remija, te uveliko uprljale utisak koji su ranije stvorili.
Nije tajna da su odnosi na relaciji uprava – Bogićević bili narušeni i da se stvarao jaz, na kraju će se ispostaviti nepremostiv, i koji će rezultovati razlazom. Nije to krio ni Bogićević sa javnim kritikama na račun uprave (izgleda u pogrešnom društvu koje je prenosilo informacije), a imuni nisu bili ni čelni ljudi Romanije koji su najavljivali kraj saradnje. Da li je moglo do rastanka doći na ljepši i pristojnoji način, možda i jeste. Ovako je Bogićevićeva ostavka dan prije posljednje utakmice u sezoni otvorila pandorinu kutiju nagađanja kako i zašto.
Mi ćemo samo kratko konstatovati: Bogićević se odrekao sasvim solidnih primanja za naše uslove, Romanija se odrekla sasvim solidnog trenera. Ko je kriv, svakako će svi imati svoje mišljenje.