,,Kada je očigledno da ciljevi ne mogu biti postignuti nemojte menjati ciljeve, mijenjajte korake” – Konfučije
Gorčina na licima navijača Slavije nakon subotnjeg duela protiv Famosa dovoljna je da bez riječi opiše stanje u klubu koji nekada slovio kao veliki. Rezultat 1:1 nije katastrofa, sve ostalo jeste! To je činjenica koju svi vide i pet je do dvanaest da neko nešto učini i započne nove korake kako bi zaustavio ovaj strmoglavi pad. Kako reče jedan zaljubljenik u plavo-bijele boje, ovo je raspad sistema.
A subota nam je podarila sumornu sliku sitiacije u kojoj se Sokolovi grcaju ove sezone. Semafor u kvaru, ozvučenje koje čuje samo spiker i eventualno oni oko njega, i na kraju ,,igra” fudbalera na terenu koja nema ni glavu ni rep. Koliko su igrači dekoncentrisani i nervozni govore i komične situacije da su u dva navrata burno protestvovali iako su prekršaji dosuđeni u njihovu korist.
Stručni štab ništa bolji. Kako objasniti da se napravi amaterska greška sa izmjenama na meču protiv Kozare zbog čega je izgubljen osvojeni bod? Ili već pročitana igra Slavije koja omogućava rivalima da bez straha traže bodove u Čiči? Stara dama izgubila je epitet favorita na svom terenu, donji dio tabele je realnost, šta dalje?
Milan Muminović je pred početak prvenstva davao kontradiktorne izjave, od one da će se Slavija boriti za vrh do žalopojki kako nema dovoljno igrača. U raskoraku između ,,loženja raje” i traženja alibija izgubio je sebe i svoj kredibilitet. Ali fudbal je biznis, nema tu mjesta za empatiju prema treneru. Profesionalizam je surov.
Neobjašnjivo je da stručni štab tvrdoglavo forsira ziceraške formacije i roster igrača bez obzira na formu ili voljni momenat. Još je volšebnije da se na tribinama moglo čuti trezvenih rješenja za uočene nedostatke. Tako su svi osim Muminovića i njegovih saradnika vidjeli da je Matković protiv Famosa bio neupotebljiv, Perišić za nijansu ,,bolji”, Mandić odsutan… Zato i oni povici publike Muminoviću ,,Uvedi Điurića na štopera i gurni Rustemovića u sredinu” glasni su da ne mogu biti glasniji. Ko hoće da čuje.
Sa druge strane mi novinari, podobni ili nepodobmi, kao i navijači nismo plaćeni za posao koji treneri i fudbaleri obavljaju. Oni jesu i plate su redovne, zar ne? Sami izvucite zaključak. Pitanje je dokle će najuporniji što i dalje dolaze na stadion imati strpljenja gledati plaćene rekreativme termine.
Fotografije: Foto Vaske