Odavno nismo imali ovoliko vjere u fudbalere Slavije (možda samo kod onog bljeska u finišu prošle sezone i serije od pet pobjeda).
Otvorene kapije kroz koje je otišao veliki broj igrača i apatija koja tišti naš klub već neko vrijeme, kao rukom su odnešeni u tri odigrana kola (imamo i odgođeni meč sa Radnikom, valjda su se spremili).
Mlada ekipa (uz iskusnog Popovića) možda nije ni imala dovoljno samopuzdanja, nije bila svjesna sopstvenih kvaliteta pa je bod ultra-mega-giga Slobodi u Novom Gradu samo otvorio oči momcima da mogu. Trijumf u Modriči napumpao je mišiće fudbalerima u plavo-bijelim dresovima a Ljubić je (u zamalo vaterpolo uslovima) osjetio superiornost Stare dame na svojoj koži.
Slijedi gostovanje Omarskoj u nedelju. Na papiru možda ne pretjerano atraktivan protivnik ali nezgodna ekipa, homogena i željna nadigravanja. Ipak, može li nam neko zabraniti da vjerujemo u Slaviju da će ostvariti pozitivan rezultat?
Isto mišljenje i očekivanja imaju i Sokolovi koji i na ovo gostovanje idu bodriti svoj klub. Vjetar u leđa koji nam je nedostojao (prije godinu dana smo pisali o praznom sjeveru) i motiv više za borbu na terenu.
I kakav god rezultat da bude u Potkozarju, energija koja je kao gejzir izbila na površinu stvara, bar donekle, osjećaj da se Slavija budi.