Sezona od koje se očekivalo mnogo i od koje se dobilo traženo, uz sve padove i probleme koji su zadesili Rukometni klub Slavija. Titula viceprvaka je veliki pomak u odnosu na prethodna prvenstva a učinak od šesnaest pobjeda, jednog remija i tri poraza ,za 33 osvojena boda, mogu zadovoljiti navijače.
Slavija je na domaćem terenu ostvarila devet pobjeda i jedan poraz, na gostovanjima sedam trijumfa, remi i dva poraza. Skor bi vjerovatno bio i bolji da tim nisu zadesile brojne povrede u proljećnom dijelu prvenstva, ali za dobre poznavaoce prilika u Slaviji ovo se može smatrati kao pravi podvig.
Sa igračkim kadrom na startu sezone istaknute su visoke ambicije. Bilo je nerealno prijetiti Višegradu sa višestruko izdašnijim budžetom, ali ni predaja nije bila opcija. Serija od devet pobjeda istorijski je start Slavije, ipak nije to djelovalo sigurno i dominantno kao što rezultati govore. Plavi su igrali dosta sporo, sa dosta nervoze i sa velikim brojem primljenih golova. Bila je primjetna disharmonija u klubu i sve je kulminiralo porazom od Višegrada na domaćem terenu. Treba dodati da visok zaostatak na tom meču i nije realan rezultat, mnogo su se ispromašivali Sokolovi u uvodnim minutama, ali je ogolio neke stvari koje su se morale riješiti.
Krenulo je sa reorganizacijom u upravi. Predsjednik Andrić dao je ostavku, klub je napustio i direktor Milinković, stvorio se vakuum koji smo toliko puta gledali u Slaviji. Stručni štab i igrači ostali su ,,ni na nebu ni na zemlji” čekajući dobre vijesti. Nekako se situacija stabilizovala, krenulo se u proljeće ali bez Ĉelice koji nije opravdao epitet pojačanja, ni na terenu ni kao savjetodavac mlađim igračima, sa njim u Vogošću krenuo je i Kokoruš.
Drugi dio sezone bio je pravi izazov za Tarika Alibegovića. Veliki broj povreda bukvalno je desetkovao tim. Mirković, Jelisić, Korjenić, kasnije i golman Kosorić… redom su otpadali sa spiska. Na to se nadovezala suspenzija Gajovića, otišao je i Lale (uz ranije penzionisanog Birdahića). Moralo se pristupiti improvizacijama, tako smo Bozala glesali na poziciji srednjeg beka, Kovačevića na lijevom krilu, a u zapisnik su morali i šesnaestogodišnjaci Andrić i Vučković.
Uz sve pobrojano ovaj dio prvenstva je i više od očekivanog čime je i druga pozicija na kraju zasluženo osvojena. Skroman roster koji je na svojim plećima iznio sav teret pokazao se kao prava rukometna bratija spremna da se uhvati u koštac sa svim nedostacima i nedaćama.
Čolo se istakao kao prvo ime Slavije. Osim 127 pogodaka u sezoni, bio je prevaga na terenu sa profesionalnim pristupom i evidentnim kvalitetom. Selimović je više nego korektno odradio posao na poziciji pivota, Delalić je uskočio među stative i imao veoma važne sekvence. I ostatak ekipe je dao sve od sebe, domaćim igračima nije trebao dodatni motiv da se bore u dresu matičnog kluba, pokazali su to zalaganjem i borbom na parketu.
Pozitivna ocjena za urađeno i ostvarene rezultate može poslužiti kao dobra prezentacija sa buduća vremena. Ukoliko ekipa ostane na okupu, uz par kvalitetnih pojačanja Slavija bi naredne sezone ponovo bila među glavnim kandidatima za sami vrh tabele. Naravno, ukoliko to neko prepozna. Ne bi ,trčali pred rudu”, svega smo se nagledali kada je RK Slavija u pitanju ali bi voljeli da tako bude.