Nije prijatno pratiti rezultate Odbojkaškog kluba Slavije ove sezone. Sokolice su bez pobjede u prvenstvu, selidba u niži rang je sve realnija opcija, i neko će morati preuzeti odgovornost. Formalno, da zadovolji kritičare. Razlozi za loše rezultate su mnogo kompleksniji i za njihovo rješavanje je potrebno mnogo više od pitanja „Kako ne mogu nikoga pobijediti“.
Slavija se uplela u mrežu tradicije da forsira igračice iz sopstvenog pogona, povreda koje „beru” ključne igračice i finansijske slike koja je mutna da bi bila remek djelo. Smjena generacija poremetila je kontinuitet, mlađe igračice očigledno još uvijek nisu mentalno spremne da preuzmu odgovornost na svoja pleća i ne mogu se okriviti za to. One iskusnije su pak nedovoljne da budu trajna prevaga u jednom kolektivnom sportu.
Da li će Aleksandra Damjanović dati ostavku na mjesto predsjednice kluba, ili Kristina Vuca predati trenersku poziciju, manje je važno od onog postoji li neko ko je više zainteresovan za klub od njih u ovom trenutku? Da li će dio svog privatnog života odvojiti za odbojku? I što je najvažnije, hoće li obezbjediti bolje uslove za igračice?
Budžet OK Slavija iznosi oko 15000 godišnje (a uduplan je u mandatu ove uprave) i koristi se za plaćanje službenih lica, putovanja na gostujuće mečeve i opremu. Igračice igraju potpuno besplatno i razumljiv je njihov šok kada su onomad od uprave dobile po 100 maraka za 8. mart. Poređenja radi, ŽOK Jahorina ima startni budžet od 70000.
Dakle, postoje samo dvije opcije pred nama: da „trpimo” stasavanje djevojaka, bez obzira u kom rangu igrale (OK Glasinac je drugoligaš ali formira selekciju za budućnost) ili da „izmislimo” nekog sposobnog ko će obezbjediti pristojan budžet za stipendije i plate, i ko će odvojiti sredstva za dovođenja kvalitetnijih pojačanja.
Ljubav i posvećenost prema odbojci i Slaviji našim djevojkama ne možemo osporiti. Možda bi naša veća podrška, barem moralna, bila u najmanju ruku pristojna. Ako iskreno volimo klub i odbojku. Naravno da bi više uživali u trilerima koje su nam „Kraljice drame” priređivale ranije, ali i aplauz poslije poraza nije na odmet.