Nije Ljubiša Ćosić, niti može biti, Staljin da napravi totalnu čistku u Fudbalskom klubu Slavija koju, sada već glasnije, zagovaraju svi oni koji su emotivno vezani za ovaj klub. Ipak, moraće bar malo pustiti brkove i pokušati osvježiti operativnu sekciju. Shvatio je da njegova (pre)često izgovorena rečenica „Ja redovno dajem pare” nije dovoljna kada ti kraj imena stoji funkcija predsjednik kluba.
Ne možemo očekivati radikalne rezove jer se zbog raznih dogovora i dilova teško zahvaliti penzinerskom lobiju koji se razbaškario u Jovana Raškovića, niti onih koji su u Slaviju došli kao u dom za nezbrinutu djecu. Najrealnija je opcija angažovanje ljudi sa entuzijaznom i pristojnim fudbalskim znanjem, koji bi se trebali postepeno kooptirati u klupsko osoblje. Proces je već pokrenut, doduše sporo to ide.
Obavljali su čelni ljudi Slavije razgovore sa potencijalnim „novim kolačićima, u više slučajeva dobili su negativan odgovor. Neće niko u osinje gnijezdo gdje će ga bosti žaoke onih koji su svakako Slaviju poistovjetili sa sobom i svojim (sitnim) interesima. Ali ima i onih koji su se zanesenjački upustili u ovu avanturu.
Tako već neko vrijeme osoba u koju predsjednik Ćosić ima povjerenja (rano je zs otkrivanje imena) stidljivo prilazi na stadion i posmatra stvari. Koliko će ingerencija imati vidjećemo, ali da je „već viđen” u organima kluba to je jasno. Pitanje je samo da li će biti “usamljeni jahač” ili dio nove ekipe koja bi klub mogla stabilizovati i reformisati u skladu sa modernim vremenima.
Ne gajimo optimizam da će se napraviti pozitivna revolucija na radost navijača Slavije. Mi smo na onoj strani koja želi da se zahvali na saradnji ljudima sa fudbalskim mentalitetom iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Zahvalnica, sat i prigodna svečanost, nešto u tom smislu. Jer mišljenja smo da će „pojesti” jedinke koje pokušaju nešto mijenjati. Kao i svih godina do sada.