U predizbornom ludilu svaka vijest bi trebala imati upozorenje da se prije ,,konzumiranja” prvo posavjetuje najbliži apotekar. Leksilijum ne bi škodio da čovjek na miru pročita, promisli i donese trezven zaključak. Jer, političari su krenuli u krvoločni lov na poene i naše duše (čitaj glasove).
Nije prijatno saznati da se u novoj dvorani na trgu Srbija intonirala himna tzv. Kosova. Silni pogromi naših sunarodnika na Kosovu i Metohiji, oteta teritorija i svakodnevni teror nad Srbima, stvaraju osjećaj razočaranosti što su se tonovi tvorevine koja ljude drži u getu (autor se uvjerio u to u Goraždevcu, Banji, Osojanima… Nije skandal nego razočarenje i posramljenost.
Vezane su bile ruke organizatorima Balkanskog prvenstva u Džudou, jer je savez južne srpske pokrajine primljen u svjetsku federaciju. Znali su da postoji mogućnost da se na pobjedničko postolje popnu upravo oni. Možda su potajno navijali protiv njih ali to je sport i pobjednici su oni koji su najspremniji.
Himna je intonirana, koliko god nam smetala, ali nakon toga krenula je borba van tatamija. U koštac su se uhvatili političari saopštenjima, a prilično degutantne su bile obje strane. Ekipa sa plavim pojasevima osuđivala je postupak organizatora, pozivala se na ,,vaskoliko srpstvo” i tražila pokajanje . Crveni pojasevi su patetično branili ,,prijatelje” jer su to morali uraditi zbog eventualnih kazni. A mi smo primorani čitati silna saopštenja.
Znamo da ni jedne ni druge ne zanima previše sport, rijetko ih viđamo na utakmicama, osim kada se skupe oko Ćosića na košarci ili bivśeg predsjednika Božovića na fudbalu. I tu su isključivo zbog interesa, manje se trude vidjeti jesu li bili koraci, ofsajd ili probijanje.
Inače, Bosna i Hercegovina nije priznala tzv. Kosovo, svjetska džudo federacija jeste. Ostali smo u međuprostoru sa ,,borbama” van dvorane u koju je slabo ko ušao tokom prvenstva. Jesu oni što su primili zahvalnice. Himne su odsvirale svoje.