Slušaj stari, šest decenija nije malo, ni života a kamoli entuzijazma i ljubavi prema jednom sportu. A upravo toliko, plus još jednu godinu, Branislav Božić je vjeran rukometu i slobodno možemo reći sinonim za ovaj sport u našem gradu. Gradio je klubove, vadio ih iz pepela, bio trenerski otac budućim premijerligaškim igračima. Često je osporavan, isto toliko puta ,,miniran”, ali je ostao uporan i vjeran rukometu.
,,Davne 1964. godine prvi put sam se susreo sa rukometom. Nastavnik Sead Čamo, tadašnji rukometaš sarajevskog Partizana, u našoj školi ,,Ivo Lola Ribar” u Briješću osnovao je sekciju koja je veoma brzo zaživjela. Kalili smo u Partizanu da bi 1969. godine osnovali RK Orao u Briješću, klub za koji sam igrao a kasnije i obavljao trenerski posao u njemu” govori nam o svojim počecima Božić.
Orao Briješće
Prvog aprila RK Slavija obilježava 25 godina postojanja. Brane je jedan od najzaslužnijih što su Sokolovi krenuli rukometnim stazama.
,,Betonsko igralište u kasarni Čiča bio je tada sportski centar svijeta za sve nas. Rodila se ideja, dobijena je podrška lokalne zajednice i krenuli smo u osnivanje kluba. Dosta je entuzijazma tada ključalo u nama, markirali smo teren, sazivali prijeratne igrače, učili srednjoškolce osnovama rukometa. I 2000. godine zvanično smo krenuli kao klub“.
Malo je poznato da možda Slavija nije trebalo tako da se zove
,,U samim začecima bila je jedna struja koja je zagovarala da klub ponese ime Igman, po uzoru na onaj ilidžanski. Ali tada je pokojni Marko Ašanin bio u Sportskom društvu Slavija i on je najzaslužniji da ponesemo ime Slavije“.
RK Slavija
A sami počeci nisu bili laki
,,Rukomet je dvoranski sport a mi tada nismo imali salu. Trenirali smo prvo u Čiči, poslije u Vojkovićima, a onda prešli u balon salu. Ali ona nije dimenzijama u potpunosti odgovarala rukometu pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Strast prema rukometu nam je davala snagu da prebrodimo sve nedostatke“.
Slavija je veoma brzo napravila prve uspjehe
,,U prvoj takmičarskoj sezoni smo se plasirali u viši rang ali u njemu nismo igrali jer nismo imali dvoranu. Naredne sezone smo ponovili uspjeh i tako je krenula prvoligaška priča. Ja sam se pored prvog tima fokusirao i na mlađe kategorije, jer je to moja i životna i trenerska filozofija. Stvaranje igrača koji će moći napraviti odlične rezultate, što se kasnije i pokazalo tačnim“.
Dugodišnje iskustvo
Slijedi odlazak iz kluba
,,Ne bih krivio nikoga, jednostavno smo imali različite poglede o rukometu. Nisam dobio podršku za svoje zamisli, a nisam htio nikome praviti smetnje. Otišao sam svojim putem i nastavio raditi ono što mislim da je ispravno“.
Ispostavilo se da je Božić imao pravo
,,Osnovali smo RK Omladinac koji je imao sjajnu djecu koja je kvalitetom pokazivala da je među najboljim ekipama. Već 2006. godine smo osvojili pionirsko prvenstvo Republike Srpske, a 2009. izborili prvoligaški status koji nažalost nismo imali priliku osjetiti. Tada je napravljena svojevrsna fuzija sa Slavijom koja je ispala iz Prve lige“.
Omladinac prvak 2006. godine
Sokolovi su kasnije upravo sa momcima iz Omladinca uspjeli napraviti istorijski plasman u Premijer ligu.
,,Iako neki prisvajaju zasluge, velika većina rukometaša koji su osvojili pehar prvaka Republike Srpske su nekadašnji dječaci koje sam ja trenirao. Ne bih nikoga od njih izdvajao, mislim da je svako od njih dao doprinos Slaviji i rukometu“.
Dugo je vremena prošlo do ponovnog vraćanja u svoj klub.
,,U Slaviju sam se vratio 2018. godine i radio sam sa mlađim selekcijama. Bila je tu odlična generacija 2006. godišta koja je na istoku Republike Srpske bila više nego dominantna. Tvrdim da su mogli još više napredovati ali…“
Neće Božić ni u koga da upire prst, niti da traži zlu krv.
,,Slavija je moj klub ma ko god da ga vodi ili radi u njemu. Svako ima svoje metode i poštujem to, iako imam najduži staž u rukometu i savjetima bih mogao dosta pomoći. Nove generacije to izgleda ne trebaju ali želim im sreću u svakom slučaju“. zaključuje ovaj razgovor Branislav Božić.