Strastveni fudbalaski navijač euforično priča o pobjedama svog tima, pamti gostovanja i imena igrača, ali kada ga pitaš koji mu je poraz najteže pao, zaćuti, odluta mislima daleko, daleko, i čuješ samo duboki uzdah.
Za sve nas koji smo pratili Slaviju, koja je tada bila više od fudbala u našem malom gradu, najveća trauma nije zapravo poraz već remi. Koliko god to čudno zvučalo.
Na današnji dan 2007. godine hiljade ljudi je hrlilo na stadion. Igrao se derbi Slavija – Sarajevo, igralo se za titulu. Pune tribine, pjesma, adrenalin. Šest minuta od prvog sudijskog zvižduka Dominkovića prava eksplozija na stadionu. Ivan Stanković postiže pogodak kojim prestižemo Sarajevo na tabeli. Vjerujte, ne bih mogao riječima opisati tu, pa slobodno ću reći histeriju i ludilo u glavi, srcu. Već u narednom napadu smo mogli duplirati vođstvo i možda riješiti utakmicu. Ne sjećam se, iskreno, ko je šutao.
Kako se meč približavao kraju, rasla je zebnja. Tu si, na korak od istorije, od titule (mada je bilo još kola poslije) a onda nokdaun u 87. minuti kada Obuća pogađa za 1:1. I kraj.
Ožiljak na duši koji nikada neće zarasti. Rijeka pognutih glava napuštala je tribine i nikada, ali nikada nisam „čuo tišinu” do tada. Užasan osjećaj.
Igrala je Slavija i prije i poslije. Bilo je i pobjeda i poraza, ali nikada bod nije bio bezvrijedniji i bolniji od tog majskog dana.