Rebić, Macan, Šehovac, Elez, Tunguz, Njegovanović, Bojović, N. Damjanović, L. Damjanović, Pejičić, Krunić, D. Damjanović.
To je ono što je najvažnije večeras. To su momci koji su probudili sportski vulkan u Istočnom Sarajevu i zbog kojih je došlo blizu 2500 navijača u dvoranu.
Nije Slavija uspjela večeras da izbori majstoricu iako je bila na dobrom putu. Budućnost je ta koja je podigla pehar prvaka Srpske.
Diktirali smo tempo u prvom poluvremenu koje dobijamo 42:35. I u nastavku idemo na +19 a onda… kao da smo se prepali pobjede. Iskusni lisci iz Budućnosti su to iskoristili.
Sportski je tugovati poslije poraza, a uvjerili smo se u to i na tribinama i poslije u svlačionici. Ali ponos je taj koji nam ostaje.
Rijeka ljudi koja je hrlila ka dvorani, priča o košarci na ulici, kafani, prodavnici… To je zasluga ovih momaka i stručnog štaba (pa i uprave, da se ne naljute).
Kapiten Darko Damjanović prilikom davanja izjave reče „Ne znam šta da kažem…”. Ne trebate vi ništa govoriti. Mi smo vaši dužnici što ste nam priuštili svu ovu energiju. Momci, hvala vam za sve!
Slavija – Budućnost 72:75