Da je novinarstvo u današnjim vremenima dotaklo dno, nebrojeno puta je dokazano. Lažne vijesti, naručeni tekstovi, hvalospjevi ili kritički osvrti na nekog ili nešto za par bureka, sve smo to čitali. I obično se tu radilo o politici ili estradi.
Ali ako sportski novinar koji solidno zarađuje od tekstova za par portala a pritom gradi ili održava svoje stečeno ime i reputaciju, pribjegne metodama „ma ko će ionako znati” pa zbog lijenosti izmisli intervju sa određenom osobom, postavlja se pitanje koliko vijesti koje pročitamo su zapravo autentične?
Sasvim slučajno, pripremajući tekst o jednom sportskom kolektivu, kontaktirali smo jednog takmičara da nam da kratku izjavu. Ljubazno nam je objasnio da to ne praktikuje i njegovo odbijanje je prihvaćeno sasvim normalno.
Pola sata kasnije, na drugom portalu, objavljena je izjava istog igrača. Naravno, povrijeđeni ego je proradio pa je isti ponovo kontaktiran. Čovjek, i sam iznenađen, potvrdio je da nikada nikome pomenutu izjavu nije dao!
Istražili smo i dobili potpuno bizaran odgovor, parafraziramo: „Ma, tekstovi su isti, samo se stavljaju druga imena igrača. Ko će znati.”
Dakle, svi postulati novinarstva su pogaženi zbog gebelsovskog sindroma „novinara” koji želi da vi pročitate ono što će vam se svidjeti.
Cilj opravdava sredstvo, pa vi koji ćete „lajkovati” objavu, nesvjesno postajete žrtve obmane, Bog zna po koji put.
Možda smo mi nebitan, mali lokalni portal, koji nema mnigo uticaja na javnost, ali smo ponosni na svoj rad i na sve STVARNE sagovornike. Dobro, ponekad izmjenimo njihove izjave iz pravopisnih razloga ali to je to.
Naravoučenije: ne vjerujte sve i svakom