Isticanje najviših ciljeva Slavije pred početak sezone djelovalo je kao pretjerana smjelost, pa i drskost, ali i logičan pravac kome treba težiti svaki klub. ,,Važno je učestvovati” alibi je slabih što Plavi nikada nisu bili. Ipak, mnogo je još faktora koji su činili gotovo nepromostive prepreke ka zacrtanom. Jedan od njih su svakako i finansije. RK Slavija je vječita Pepeljuga u sjenci polusestara iz košarke i fudbala, pa ulazak u trku sa ,,Ferarijem” iz Višegrada koji iza sebe ima Hidroelektranu na Drini već na startu je naslućivao težak zadatak. Treba biti i surovo iskren pa reći da je i kotiranje Slavije u rukometnim krugovima Srpske na ne baš zavidnom nivou. Ostavkom Mladena Mrde na mjesto člana Upravog odbora Rukometnog saveza Republike Srpske izgubili smo, ako ništa onda barem priliku da se čuje glas. I pored svega Slavija je uradila mnogo toga čime može da se ponosi.
Malo je klubova u Istočnom Novom Sarajevu koji se mogu pohvaliti sa 500 ljudi na tribinama. ,,Vibracije” koje je rukomet uvijek izazivao u našem mjestu i dalje su zategnute strune koje sviraju primamljivu muziku za navijače. Iako se pravac kluba okrenuo poluprofesionalizmu, i ona teza kvazi lokalpatriote i latentnog ksenofoba koju je onomad uputio na račun RK Slavija pala je u vodu: u klubu je i dalje velika većina onih koji su rukomet zavoljeli u plavom dresu. Kult kluba je zadržan, rezultati su vidljivi, jedino je prekid serije od devet uzastopnih pobjeda i pravi mali debakl protiv Višegrada pokvario sliku koja je izgledala više nego živopisno.
Tarik Alibegović se u svom prvom samostalnom trenerskom poslu pokazao kao neko ko ima želju i potencijal. Vjerujemo da ćemo ponovo zabiti prst u oko vječitim kritičarima i starom klanu, ali Alibegovićev pokušaj da igru odvede u pravcu modernog rukometa donekle je dao rezultate. Vidjeli smo promjene sistema i akcije koje daju dobru podlogu za budućnost. Njegov autoritet, po nama, tebao bi se dići na još jednu stepenicu više kako bi sproveo sve svoje zamisli.
Segment koji se definitivno istakao jeste golmanska pozicija. Maksimiljan Gajović i Stefan Kosorić istrajni su osigurači koji održavaju napon ekipe, pa su uspješnim intervencijama ulili ogromno samopuzdanje saigračima. Kolegijalnost među njima i zdrav odnos dodatni su plus za duh kolektiva.
Povratak Nikole Jelisića na desno krilo, te fenomenalni Faruk Čolo, pokrili su deficitarne pozicije ljevaka i osjetilo se to u igri Slavije. Ne umanjujemo značaj Bojana Kovaĉevića ali su mu olakšali dupli trud šuteva kontra rukom i dali priliku da iskoristi minute za njegovu prepoznatljivu agresivnost. Iako je angažovan Muhamed Zulfić, zbog povrede smo ga vidjeli tek u finišu i nije bilo previše vremena da se uvjerimo u njegove kvalitete.
Ono što je akutni problem Slavije je srednji bek. Pokušavao je Alibegović ,,krpiti” tu poziciju, mijenjao je igrače ali čini se da pravog izbora i dalje nema. Neko nije mogao odgovoriti zahtjevu, neki su poput Luke Bozala pod psihičkom blokadom i neracionalnim mišljenjem da to ne mogu odigrati. Pravi play maker je neophodan, naš je zaključak.
Odbrana je trebala biti bedem ispred gola ali ,,gorostasi” su prilično mučili. S toga i nekoliko utakmica sa preko 30 primljenih golova nije za pohvalu. Kako je sezona odmicala, tako su se i popravljali i napredovali, pa je djelovalo mnogo bolje i pouzdanije. Kenan Selimović pogodak je na mjestu pivota. Nije statičan, učestvuje u igri i izvlači se u polje, snažan je i brz.
Mnogo je utakmica ostalo do kraja prvenstva, pa iako djeluje da je trka za prvo mjesto daleka (možda i izgubljena) izgradnja sistema koji je započet, Slaviji ne može odmoći. Potrebno je vrijeme i mnogo rada da bi se napravio tim kadar ostvariti rezultate i spreman se uhvatiti u koštac sa izazovom zvanim Premijer liga. Naravno, govorimo to aspekta lišenog ega i samopromocije, te realnog ulaska ne po svaku cijenu već izbjegavanja uloge epizodiste. Ako nastave ovim putem, strpljivo i posvećeno, Plavi bi mogli porasti na željeni nivo. Vjerujemo u to.