Nisu problem kojekakve kabadahije koje su ponašanjem i stavovima zalutale u sport. Oni su našli svoj interes, bezobzirno se laktaju kako bi sačuvali svoje pozicije, a to moramo priznati rade veoma dobro. Veća je krivica na nama koji ćutimo na devijacije, okrećemo glavu i ponašamo se po onoj ,,Šuti, dobro je. Samo nek’ se ne puca“.
Tako smo pod tepih gurnuli da je pištolj uperen u glavu pomoćnog trenera Famosa, da nam se fudbaleri tuku na i van terena, da se gomilaju afere sportskih radnika u Istočnom Sarajevu oko namještanja rezultata. Imuni na pošast antipropagande sporta nisu ni treneri.
Šef stručnog štaba Slavije je nedavno bio razapet na krst društvenim mreža zbog incidenta sa djecom. Njega su spasile kamere u parku, inače bi ostao bez posla (da li bi?). Nedavno, na lokalnom turniru trener krvnički udara igrača koga trenira u svojoj selekciji. Pa na to doda i nasrtaj na drugog dječaka od 13 godina. Da bude još poraznije, isti taj je prije nekoliko godina dobio nagradu opštine Istočno Novo Sarajevo, vjerovali ili ne, za razvoj i promociju sporta.
Dok naši klubovi u svojim redovima imaju lica sa više krivičnih prijava od svih kriminalnih klanova na Balkanu, mi i dalje gledamo kroz ružičaste naočare i lažemo sami sebe kako je sve dobro. Stavljamo klete lajkove na hvalospjeve o tim likovima, pravimo se neobavješteni kao Koštunica, i stvaramo lažnu sliku o sportu u našem gradu.
,,Šuti, dobro je. Samo nek’ se ne puca“. A puca, i to kako puca! Po nogama naše djece i po našim obrazima. Samo, pitanje je gdje nam je nestao osjećaj za stid i iskonska ljudska želja za istinom. Izgubili su se negdje između novoizgrađenih zgrada koje stvaraju utisak da živimo u velegradu. A ponašanje, pojedinih sportista više naliči na teferičke kavge. Nedostaje im samo Goci bend u pozadini kako nam na djelu pokazuju ,,prave” vrijednosti sporta.