,,Heroin loš, nikakav” reče iguman Rafailo aludirajući na posljedice konzumiranja istog. Sličnu rečenicu možemo primjeniti i na fudbal koji smo gledali juče na ,,derbiju”. Loš, nikakav ali za razliku od pomenutog heroina koji izaziva halucinacije o boljoj stvarnosti, ono što smo vidjeli na stadionu u Čiči ne vjerujemo da može stvoriti, čak ni prividno, optimističnu sliku.
Slavija je po šesti put u deset odigranih utakmica ispustila stečenu prednost, treći put na domaćem terenu, i već u ovoj fazi takmičenja dobro zapela u svojim ambicijama da se na kraju nađe u gornjem dijelu tabele, ma šta god to značilo. Nešto ne štima, svi to vidimo, ali objašnjenja onih koji su ga dužni dati nema pa nema.
Ono što je fakat, Slavija je baždarena na 60 minuta igre. U tih sat vremena ima i naznaka igre i volje, ali onda kao da neko na prekidaču ugasi energiju i onda kreću problemi. Protivničke ekipe osjete slabost i krenu sa kažnjavanjem. Rekli smo već, šest puta do sada.
Progovori sliko
Milan Muminović možda i pogodi boju majice za utakmicu da ne mora nositi marker, ali i dalje se muči da nađe rješenje kako zatvoriti utakmicu. Njegova je sreća što poziciju koju obnaša nije ,,zapikalo” previše trenera, a i cilj kluba je već godinama nedefinisan. Tako da može biti opušten, kako Pego nekad reče, kao krava na Tamiću.
I pored toga, bar onako ljudski, mogao bi Mumi preko portparola dati neku izjavu i pokušati odagnati nedoumice svih onih ljudi koji mazohistički dolaze na zapadnu tribinu. Uvjereni smo da sa klupe čuje komentare, sada već ljutih navijača. Ćutanje je neprimjereno.
Fotografije: Foto Vaske