„Talent kamp 2022″ za nadarene i talentovane učenike osnovnih i srednjih škola iz Republike Srpske završen je danas na Jahorini.
Kamp je okupio oko 300 djece, a organizovalo ga je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske u saradnji s Inovacionim centrom iz Banjaluke, te uz podršku Željke Cvijanović, predsjednice Republike Srpske.

Jedan od predavača na kampu bio je proslavljeni srpski odbojkaš Vladimir Vanja Grbić koji je učesnike kampa iznenadio poklonima u vidu sportske opreme. Iskoristili smo priliku da uz kaficu poslušamo njegove stavove:

Da li je i koliko važan talenat?

„Onaj ko posjeduje talenat ili dar je u mnogo većoj prednosti u odnosu na one koji ih nemaju da propadnu. Jer je to zavodljiva površnost koja, ukoliko nema solidnu bazu u radu, propada. Mnogo je sportista koji su bili na samo vrhu ali su preko noći nestali. Nisu radili na sebi, nisu se usavršavali. Jer jedno je ići ka vrhu a sasvim drugo tamo ostati. U trenutku kada pomisliš „Lako ću to, mogu ja to, bolji sam od ostalih” to je trenutak kada sebi staviš omču oko vrata”.

Koliki je odnos između rada i talenta?

„Rad učestvuje 100% a talenat je sposobnost da neki posao uradite brže ili jednostavnije. Čak i kada ne posjedujete talenat, radom ćete uspjeti naučiti kako brže riješti zadatke”.

Šta je najvažnije u razvoju djeteta?

„Semantika, psihologija i emocija su veličine, koliko god da nisu fizički mjerljive, one koje se najviše razvijaju i koje su najveća nepoznanica. Zato se u odrastanju djece, u njihovom fiziološkom razvoju, mora obratiti pažnja da sve ono što radite sa djecom bude usmjereno u cilju njihovog dobra a ne rezultata. Jer ako djecu vežete isključivo za rezultat, onog trenutka kada dijete rezultat ne ostvari, ono „pada”. Njima treba biti zadovoljstvo da rastu kroz fizičku aktivnost, sport ili bilo čime da se bave. To je suština. Ako dijete voli ono čime se bavi ili čime se igra, ono će tu igricu igrati cijeli život. Ukoliko mu to postane rad, vrlo brzo će tu igricu odbaciti”.

Današnjica nam pokazuje da je virtuelni svijet primaljiviji djeci od sporta.

„To je fenomen kojim se površni ljudi ne žele da bave, oni samo konstatuju da imaju problem. A problem je danas u sportu što imate ljude koji ne mogu da rade sa seniorima pa su se „spustili” među djecu. I oni su vrhunski nivo spustili u mlađe kategorije, djeca se više ne igraju već rade. Djeca se forsiraju umjesto da se prati prirodno odrastanje. Ukoliko igrica na terenu bude zanimljivija od virtuelne tada ćemo riješiti problem. A program koji danas dajemo djeci je dosadan, zastario, opterećujući daje stres”.

Menadžeri igraju veliku ulogu u sportu, oni određuju pravac karijere, a često su i roditelji ti koji vrše pritisak u karijeri mladih sportista.

„Šta je roditelju najvažnije kad je njegovo dijete u pitanju? Zdravlje, zar ne? Da li roditelj zna kako će njegovo dijete biti zdravo? Ne zna. Roditelj zna da sport može pomoći zdravlju djeteta i onda se okreće treneru. A tamo ih čeka predator koji će im pričati priču da će njihovo dijete biti Novak Đoković, Ronaldo… i povjeruju mu, plaćajući tom čovjeku. Žvaka prevare je vrhunska. Možda podsvjesno i ne vjeruju ali žele da vjeruju kako će baš taj trener od njihovog djeteta stvoriti šampiona”.

Preko noći do uspjeha i novca?

„Ja sam trenirao 20 godina da bih ostvario rezultate koje imam. Niko ne želi svoje dijete gledati kao robu. A ako to želi, onda ima težak patološki problem. Moja tri djeteta treniraju a moja supruga i ja ne vršimo ni gram pritiska na njih.

Te metode primjenjujete u svom odbojkaškom kampu?

Način na koji radimo u mom odbojkašom kampu nije permisivan, dopuštajući, već je to kontrolisani režim, stimulišući na gornjoj granici, da dijete ima mogućnost greške, koja je konstruktivna. Da želi da je ispravi a ne da se plaši da pogriješi. Najviše snova je upravo ubio strah od neuspjeha. A kako će djeca istražiti svoj prostor i potencijal ako ne griješe? Jer nije pogriješio samo onaj koji nije probao”.

Koja je granica između igre i ozbiljnog treninga?

„Kada djeca napune 16 godina, počinju treninzi zbog treniranja, počinju i očekivanja. Naravno, tu dolazi i stres. Ali ako ste pravilno usmjeravali dijete kroz najmlađe kategorije, ono je već spremno za ozbiljan rad”.

Šta bi ste poručili našim čitaocima?

„Nije olimpijski šampion ko ima medalju već onaj koji shvati koliko može, i trudi se da svakog dana ponjeru granicu više”.