Sjećanje na finale u Modriči

U kafiću BB na Dobrinji 4 ispija se kafa i prelistava štampa. Tog četvrtog juna 2006. godine u Modriči, FK Slavija igra finale Kupa Republike Srpske protiv Rudara iz Prijedora ali organizovanog gostovanja navijača nema. Komentarišemo kako je trebalo otići i bodriti klub, tražimo krivce i osuđujemo nezainteresovane. Neko reče „Pa što mi ne odemo”? Par pogleda, prebrojavanja novčanika i odluka: Idemo!

Bijeli Golf dvojka (neprevaziđena vozilica) primila je pet putnika: Duke, Mića, Kula, Sale i moja malenkost jezde drumovima ka gradu gdje se, ne tako davno, šibalo i sa domaćim navijačima ali i sa čikama u plavom (ah kakva su imena iz današnjeg džet seta tada bili obični navijači).

Modriča, par godina ranije

Ulazimo na stadion, razvijamo tri transparenta , a tu nam se pridružuju još i Čeko i njegov rođak iz Krajine – on će biti član Sokolova po ugovoru o djelu tog dana. Trpimo začuđene poglede redara i publike ali nam to ne smeta da pjevamo i koliko možemo dajemo podršku igračima.

Pune tribine ludih navijača

Igra se 17. minut i Bjelica daje gol. Skače na ogradu prema nama, slavimo kao da je Millwall osvojio FA Cup. Osam minuta kasnije penal za Rudar. Psujemo sudiju, nepravdu, Kralja koji ga izvodi ali ništa ne pomaže, rezultat je 1:1.

Dok smo očekivali sudijsku pištaljku da označi kraj poluvremena i odlazak da se traži voda, Đerić postiže pogodak. Nikad veselija pauza da su nam čak redari otišli po vodu, a bilo je i par piva.

Drugo poluvrijeme ne počinje dobro po Slaviju. Despotović u 56. minutu izjednačava. A onda i penal za nas u 73. minutu. Siguran je Vuksanović za 3:2. Postoji legenda da je doktor na utakmicu došao mamuran i molio da ne igra. Uvršten je u tim i na kraju proglašen igračem utakmice.

Sretko Doktor Vuksanović

Do kraja po jedan crveni karton za oba tima: u 78. minutu na tuširanje moraju Kralj i Muminović.

Kup je naš! Slavimo sa igračima, dobijamo aplauz i ostalih na tribini. Tražim dres ali fudbaleri odlaze u svlačionici. Zakleo bih se da se Dragan Kulina (ne sjećam se više) vratio i bacio mi plavo-bijelu „uniformu” na ogradu. Ostaje misterija ko je nosio broj 16 na dresu koji i danas stoji u mojoj sobi.

Ko je nosio broj 16?

Vraćamo se kući, mi smo heroji grada, mi smo pravi navijači, kako ćemo nabijati na nos ostalim koji nisu htjeli ići. Bili smo svjedoci osvajanja prvog trofeja kupa (Slavija je osvojila još jedan 2008. protiv Borca, istim rezultatom 3:2, pa kasnije i Kup BiH 2009. protiv Slobode), bili smo dio istorije.

Sa poklonjenim dresovima

Slavija – Rudar 3:2

Bjelica 17, Đerić 45, Vuksanović 73 pen – Kralj 25 pen, Despotović 56

SLAVIJA: Božovic, Bjelica, Regoje, Đerić, G. Simić, Radovanović (Grubacic 85), Stefanović, Vuksanović (Vitković 90), Stanković, Radonja (A. Simić 70), Muminović.

RUDAR: Penić, Mišković (Golić 68), Bujić, Panić, Miljatović (Kesic 65), Dobrijević, Kralj, Stakić, Topić, Kotaran, Despotović (Gavranovic 76).

Danas se utakmice Slavije gledaju iz drugačije perspektive.

Dalibor Dadan Trapara, prosječni novinar, prosječni komentator, prosječni simpatizer Slavije.