Bilo je to vrijeme kada nismo imali mnogo ali smo i u tim mrvicama koje smo sebi mogli priuštiti, pronalazili zadovoljstvo. Poslijeratna Dobrinja 4 vrvila je životom. Iako je miris baruta još škakljao nozdrve, polako se privikavalo na tišinu.
Jedno od kultnih mjesta okupljanja bio je parking u Ulici Indire Gandi gdje je napravljen koš. Nekako se to poklopilo sa uspjesima reprezentacije Jugoslavije pa smo šutirajući prema tabli zamišljali da smo Đorđević, Divac, Bodiroga…
A igrao se dobar basket u „Indiri“. Pravilo je bilo jednostavno: izabrati jaku ekipu da ostaneš što duže u igri. Znalo je biti po 15 ekipa koje su čekale svoj red. Iako rastom nisam zadovoljavao ni minimum potrebnih kvalifikacija za nekog ko će se boriti pod obručem, imao sam sreću da igram sa dvometrašem Draškovićem i Batom, pa sam bio zadužen za šutiranje trojki. I bez lažne skromnosti, bio sam više nego solidan. Jedini koji mi je parirao u tome bio je Sreto.
Bujali su kompleksi kada ti Daja Bugarin „složi” fintu, Brko se nervirao kad promaši, lomila se tabla i obruč milion puta. Nabavljali smo farbu da ocrtamo linije pa se desilo i to da smo fulili granice igrališta za čitavih pola metra pa ispravljali.
Mnogo je uspomena sa asfalta, mnogo lica pa se plašim da ne bih koga izostavio. Svismo mi bili dio jedne lijepe priče, entuzijazma, zdravog života. Kasnije je napravljen kvalitetniji koš na Dobrinji 1 gdje je igrala „naprednija” grupa.
Danas na parkingu niče zgrada a ja svaki put kad prođem stazom iz svog naselja (kakva je tada bila i sada je, treba napomenuti) skrenem pogled prema našoj „areni”. Urezalo se u pamćenje, izmami osmijeh i emocije.
D.T.