Možda nevesinjski Velež nije pravi reper po kome se moźe ocijeniti igra Slavije na jučerašnjem susretu ali ono što smo vidjeli na terenu udahnulo je osjećaj zadovoljstva u pedesetak upornih gledalaca na tribinama. Visok ritam tokom svih devedeset minuta, ogromna želja igrača, požrtvovani startovi i tim u pravom smislu te riječi.
Lijepo je bilo vidjeti Bjeloša kako traži priliku za udarac, Arbinju koji ,,grize” više nego što smo navikli od njega, Gojkovića koji autorativno ulazi u duele, rastrčanog Mandića… Pretendeciozno je govoriti kako je Darko Vojvodić za kratko vrijeme uspio probuditi ,,uspavanu ljepoticu”, mada mu se ne može osporiti umijeće motivisanja igrača. Prije bi rekli da su igrači sami iskopali samopuzdanje zakopano u blatu apatije.
Izdvojićemo nastup Marka Perišića. Nije ove sezone kapiten Slavije blistao, bilo je tu nesigurnih reakcija i viška nervoze, prečesto se ,,gubio” na terenu bez kreacije ili pravovremenih reakcija. Juče je pak traku oko ruke nosio onako kako se to i očekuje od lidera ekipe -dostojno i opravdano.
Kretnja po terenu izbacila je na površinu njegovo iskustvo i kvalietete koje je posjedovao tokom karijere. Bodrio je saigrače, usmjeravao i započinjao akcije, startovao u pravim momentima. Postignuti pogodak bio je ,,kosmička pravda” za njegov angažman na travnjaku i prav je šteta što je onaj udarac u drugom poluvremenu zaustavila prečka, bio bi to evrogol i tačka na jednu fantastičnu priču kapitena Sokolova.