Prije dvadeset godina Istočno Sarajevo (govorimo o donjem dijelu grada) bilo je tek skup nekoliko zgrada i prigradskih naselja, izmoreno ratom i opterećeno novim počecima. A imalo je fudbalskog premijerligaša. I to ne epizodnog člana društva najboljih već tima koji se borio za titulu, osvajao kup i igrao evropska takmičenja. Danas zgrade niču na sve strane, cirkulišu stotine miliona maraka, a bivši premijerligaš ne samo da tapka u mjestu, nego se sve više zaglibljuje u mulj sa tendencijom totalnog potapanja. Slavija.
Svjesni smo da nova garnitura vlasti nije pretjerano zainteresovana za fudbal. Poštujemo mi njihove simpatije prema skvošu, karlingu i badmintonu, cijenimo i pristojna izdavanja za Slaviju, ali ne shvatamo dopuštanje razaranja nekadašnjeg ujedinitelja ljudi ovih prostora. Zašto se dopušta degradacija jedne, slobodno možemo reći tako, institucije koje je bila više od fudbalskog kluba, i zašto se dopušta pojedincima da donose odluke, ne shvatamo i nikada nećemo shvatiti.
Otišli
Zaokret u politici kluba kojem ovih dana svjedočimo je veoma opasan i može biti koban za Slaviju. Od politike ,,naša djeca” koju je Slavija promovisala i kojom se hvalila, naprasno se krenulo u staljinističku čistku domaćih kadrova. Vučinić, Đerić, Tomić, možda nemaju kvalitet za velike stvari (i to ne znamo jer su tek zakoračili kako u fudbal tako i u život) ali se lako odreći momaka koji su prošli sve selekcije Slavije, neshvatljiv je potez. Upravo su oni mamili publiku na stadion, drugove, porodice, djevojke.
Preorijentisanje na igrački kadar 30+ može se opravdati željom da se iskustvom opreznije uđe u prvenstvo. Pitanje je samo da li će akvizije doživjeti drugu mladost i poletnost, te uspjeti izdržati devedeset minuta na terenu. Perišić jeste kvalitet ali ulazi u pozne igračke godine, Stevanović je još stariji ali i neoprezniji: najavio povratak kući ali ne u plavo-bijeli dres koji voli (Željezničar) nego u sličan. A taj ,,slični” dres su nosila mnoga djeca Slavije, od Regoje preko Kokota i Radovanovića, pa sve do novih generacija.
Kakve su zamisli Muminovića (ne smijemo ga abolirati od ovog radikalnog reza) i šta je krajnji cilj, sa zebnjom ćemo čekati da saznamo. Koliko će još igrača koji su tu ,,da nas ima za trening” koji će poput Jevtovića i inih napustiti i klub i fudbal, i kakva je ovo poruka budućim generacijama? U omladinskom pogonu je svakako najbitnije povećanje plate trenerima, dok su stipendije igračima potpuno mizerna kategorija. Koliko će ti momci imati želje da sutra dođu u prvi tim?
Generalni sekretar najavljuje Premijer ligu 2028. godine. Nadamo se da će on lično obezbijediti neophodna sredstva za renoviranje stadiona i pojačanja (ukoliko ne budemo novi Rudar za ,,kopanje bodova” drugim klubovima). Ono što očigledno niko od onih koji svojevoljno odlučuju o Slaviji ne želi da čuje a što mnogi misle, jeste da se konačno odluči hoće li se praviti profesionalni klub sa najvišim ambicijama ili će se pustiti domaći kadar da se bori po cijenu ispadanja iz lige. Podržaćemo i jednu i drugu odluku ukoliko se postavi jasan cilj. Do tada, ovakve ulaske sto na sat u krivinu od devedeset stepeni želimo izbjeći kao suvozači.