Ne znamo da li je našem sagovorniku omiljena lektira bio Vernov „Put oko svijeta za 80 dana” ali da ga je život vodio sa kontinenta na kontinent kao u romanu, u to smo se uvjerili. Kada su mu dojadila dobacivanja „Nemoj po glavi druže plavi”, otisnuo se u pustolovine od divljih džungli Afrike do onih betonskih u New Yorku. Sa energijom poput omanje hidrocentrale uživa u borilačkim vještinama i vježbama – svaki dan! „Ambasador” Istočnog Sarajeva u Ujedinjenim Nacijama – Ognjen Crnogorac.
Policijska uniforma ti je bila tijesna?
„Mislim da mi moj duh nije dozvoljavao da se dugo zadržim u ograničenom sistemu (kada kažem ograničenom, ne mislim na one šale o policajcima) tako da sam mnogo pažnje usmjerio na učenje stranih jezika i sport, tražio sam nove izazove. Tako sam 2011. godine uspio da iz tog istog sistema odem u misiju u Liberiju. Veliko iskustvo za mene i podsticaj da krenem u nove avanture”.
A onda si poželio da vidiš Veliku Jabuku i kip slobode…
„Znam da će zvučati kao floskula ali jedna od mojih velikih želja je bila da posjetim New York. Sve te scene iz filmova koje su snimane u tom gradu su bile toliko neodoljive. Prije tri godine sam dobio priliku za to i sada živim u jednom pristojnom dijelu Queensa. New York je zaista prava metropola, mjesto gdje se mora poštovati disciplina, kako finansijska tako i ona, bukvalno, o kretanju. Betonska džungla koje te proguta u sekundi.Našem mentalitetu treba mnogo vremena da se privikne na sve”.
Ti si naš ambasador u UN-u. Koliko ti posao ostavlja vremena za porodicu i sport?
„Moj sadašnji posao je usko vezan sa policijskom profesijom u kojoj imam staž 17 godina. Zadužen sam za sigurnost osoba u zgradi UN-a, a radno vrijeme mi ostavlja sasvim dovoljno vremena za porodicu. Upravo taj segment mi je i najvažniji. Nema tih dodatnih zadataka koji su me ranije odvajali od najbližih i koji su me sputavali da ostvarujem bolje sportske rezultate”.
Prije samog prelaza u priču o sportu, kako se pravilno izgovara sport kojim se baviš? Sportskim novinarima pravi ozbiljne probleme.
„Hahahhaha drago mi je da si postavio upravo ovo pitanje. Džiu džicu, sve ostalo je proizvoljno imenovanje sporta”.
Kako ste se „upoznali”?
„U sklopu obuke imali smo upoznavanje sa borilačkim vještinama. Konkretno džudo i karate. Kada sam počeo raditi kao policajac nastavio sam trenirati džudo koji je već imao plodno tlo u našem gradu. Na „Policijadama” počinju takmičenja u džiu dzicu i ja se polako prebacujem na taj sport, tako da sam bio registrovan za klub „Samuraj” iz Gradiške. 2008. osniva se Ju Jitsu klub Slavija i kreće se ka ekspanziji i promociji ove borilačke vještine”.
Ostao si u istom sportu i poslije selidbe u Ameriku, doduše u posebnoj grani džiu džice- brazilskoj.
„E to si dobro rekao, grana. Džiu džicu je vještina nastala u Japanu iz koje su proistekle mnoge grane ili sportovi pa tako i brazilska. Mene je ona privukla jer je put do majstorskog zvanja potreban put od 10 godina! Izazov koji jednostavno nisam mogao ignorisati. Razlika u odnosu na klasičnu je u sistemu borbe i bodovanja ali prati izvorne tehnike. Veoma je poularna u SAD-u, mogu reći i komercijalizovana, i sve je više ljudi na treninzima. Sada nastaje i neka američka verzija što samo potvrđuje priču o granama”.
U Slaviji si ostavio štafetu mlađim generacijama. Da li se oni drže maksime „Gdje ja stadoh ti produži” i da li si zadovoljan njihovim radom?
„U svakodnevnom sam kontaktu sa njima i proživljavam sva takmičenja kao da sam sa ekipom. Ono što sam praktikovao u radu sa članovima kluba jeste da od njih napravimo vrhunske sportiste ali prije svega ljude! Tako da mi je svaka „medalja” dobrog odgoja i ispravnog izbora života djece koju sam trenirao draža od onih sa borilišta. Ponosan sam na svoje nasljednike što su nastavili tu nit”.
Aktivan si na društvenim mrežama. Tvoji video zapisi sa vježbama, po mojoj slobodnoj procjeni, polako prerastaju iz hobija u poziv.
„Pa, sad kada si rekao poziv, zamislio sam se. Počeo sam snimati svoje aktivnosti da bih okupio ljude sličnih interesovanja i da im prenio svoja iskustva. Polako se uobličava ta priča i ostvaruje se komunikacija i sa profesionalcima i sa rekreativcima. Treniram redovno pa i dok sam na odmoru (računa se i kupljenje sijena) i želim podstaći druge da vode brigu o svom tijelu i duhu. Da li će to sve prerasti u neki moj budući poziv, vidjećemo”.
Tvoja poruka svima koji se bave borilačkim vještinama?
„Nemojte se baviti borilačkim sportovima da bi bili u prednosti u odnosu na one koji se ne bave njima. Trenirajte da bi bili bolji u areni od onih koji su vama ravni. Uvijek morate biti svjesni posljedica koj nosi stečeno znanje”.
Intervju je napravljen 10. jula 2021. godine