Igrati fudbal ne znači samo besomučno šutirati loptu nogom i glavom. Posebno glavom jer ona može služiti i za druge stvari, izmisliti neki majstorski potez na primjer, ili se ponašati u duhu sporta. Nije teško.
Stajavši juče ispred Slavijinog stadiona, osjetio sam duh nekih starih dobrih vremena kada su gužve na blagajni bile normalna pojava, ali i kada je akter teme o kojoj pišem tek učio prve korake u hodalici. Mnogo poznatih i dragih lica, tračak nekadašnje euforije pred utakmicu i iščekivanje uzbuđenja.
I bio je zanimljiv meč Slavije i Famosa, pogotovo prvo poluvrijeme. Gospodar objektiva Vaske i moja malenkost hvatali smo kadrove, komentarisali poteze igrača i zvanica u loži (kažu da je gore bilo i meze), bacili usput neku foru i radili svoj posao. Sve je to u dnevniku moglo biti zapisano kao lijep i ispunjen septembarski dan da nakon meča ne bi neartikulisanog glasa ,,nekog iz mase” i vulgarnosti upućene meni. A krik očajnika desio se ,,u krugu” kada su se fudbaleri Slavije spremali za posljednji pozdrav navijačima. (Ne)znani junak, sakriven među saigračima, ispusti tada iz grla psovku koja me nije uvrijedila ali jeste razočarala. Zadovoljstvo prikazanim u deveset minuta igre raspršilo se u ,,trećem poluvremenu”.
Možda je dotični uvjeren kako su njegove izgovorene tri riječi u rangu ,,No pasaran” ili ,,Prozor mora pasti”,neću mu kvariti iluziju. Skrenuti pažnju gdje je u kočijaškom maniru ispoljio nedopustivi primitivizam, to sigurno hoċu. Jer u dresu kluba (makar i sa markerom preko) ti sine predstavljaš Slaviju koja je nekada bila simbol grada. Kažem nekada jer danas pojedini svojim postupcima je pretvaraju u seoski klub, a ti se izgleda u potpunosti uklapaš u tu sliku. Predstavljaš Slaviju koju sam pratio od Broda i Modriče do Tuzle i Zenice. Svjedočio gubljenju šampionske titule i slavio trofej kupa. Te iste Slavije ti nosiš grb preko srca, i koliko god se neslagao sa djelom uprave ili kritikivao rezultate, ostao mi je djelić tog kluba u duši i zahtjevam da je poštuješ!
Ne ulazim u razloge tvog intelektualnog sagorijevanja da kreiraš psovku, ne tražim ni izvinjenje. Tražim samo da nikada nikome ne uputiš slične riječi. Jer, nosio si majicu sa slikom Aleksandra Simića kome smo odavali poštu. Simo te, a siguran sam u to, nije tome naučio. Neko jeste i na njegovu je sramotu. I tvoju.
Javi se na kafu ,,junače”
Možeš sine biti ljut na mene jer sam pisao o lošim igrama. Možda sam tebi i tvojim drugarima pokvario utisak koje su na vas ostavile riječi tetke da ste najbolji. Znaš, ponosna tetka jednog malog i divnog dječaka zna biti previše subjektivna. Pokažite vi, kao danas, da ste najbolji pa će biti tekstova punih hvale (a bilo ih je). Nemojte da se brukamo što smo prosili bodove po Krajini da ove sezone ne igramo derbi sa Stakorinom umjesto sa Famosom.
Opravdanje da si mlad i u zanosu, ne pije vode. Momci su u tvojim godinama odlazili u vojsku i ratove. Zato, odrasti moj dječače plavi, šutiraj loptu i nogom i glavom, daj da budemo ponosni na tebe kad od radosti pustiš glas zbog postignutog gola.
Tebi mrski novinar koji svakog vikenda odvoji svoje slobodno vrijeme da prati tvoje nastupe. Sportski pozdrav.